Piron Guillaume/Unsplash.com

Pacijenti iz Obrenovca godinama na listama čekanja u Beogradu za operacije kuka i kolena

Facebook
X
WhatsApp
Email
Print
Copy Link
Viber
„Imala sam stravične bolove. Ne možete da funkcionišete, da se krećete. Ja sam počela da zavidim ljudima koji normalno hodaju”, reči su kojima Mira iz Obrenovca opisuje svoje fizičko i mentalno stanje tokom čekanja na operaciju ugradnje endoproteze kuka na Institutu za ortopediju Banjica (Institut Banjica).

Republički fond za zdravstveno osiguranje (RFZO) je Pravilnikom o listama čekanja, koji je poslednju izmenu imao 2013. godine, propisao rokove za ugradnju implantata za kukove i kolena. U zavisnosti od stepena prioriteta zahtevane procedure osiguranog lica, propisan je rok do šest, odnosno do dvanaest meseci.

Zorana, Gordanu, Branka i Miru iz Obrenovca povezuje to što su svi bili na listama čekanja za ugradnju endoproteze kuka ili kolena u Institutu Banjica u Beogradu. Njihov kvalitet života, tokom čekanja na operaciju, pogoršavao se do neizdrživosti, zbog bolova i sve većih ograničenja u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, od kretanja do spavanja. Nekima od njih rečeno je da će morati da ugrade endoprotezu i na drugom kuku, zbog opterećenja koje je trpeo.

Mica Mota/Unsplash.com

Penzionisala se da bi otpremninom platila operaciju kuka

Mira (66) je bila u radnom odnosu kada je, 2021. godine upisana na listu čekanja za ugradnju endoproteze kuka u Institutu Banjica. Zbog koksartroze (propadanja hrskavice) je morala da operiše oba kuka.

„Meni su oba kuka bila maltene potpuno uništena.”

Zbog bolova koje je osećala dok je čekala na operaciju svoje stanje opisuje kao „ne daj Bože nikome!“. Kaže da je živela na diklofenima, „jedan ujutro, pre nego što pođem na posao i posle u toku dana“ i da je postala užasno nervozna.

„Ne možete da funkcionišete. (…) Ja sam počela da zavidim ljudima koji normalno hodaju”, objašnjava Mira.

Svakodnevni odlazak na posao, svega 200 metara od zgrade bez lifta u kojoj živi na trećem spratu, postao joj je do te mere bolan da je suprug morao da je vozi i dovozi sa posla.

Penzionisala se čim je ispunila uslov i otpremninom uz dodata sredstva, platila 6.000 evra za operaciju prvog kuka u privatnoj klinici. Operisana je mesec dana po odlasku u penziju, u decembru 2022. godine.

„Znala sam da na Institutu Banjica neću moći skoro da dođem na red i odlučila sam da rešim bar jedan kuk, a za drugi da čekam”, kaže Mira.

Dok je čekala na operaciju drugog kuka, RFZO joj je ponudio da se operiše u Kraljevu, što je odbila. Drugi kuk je operisala na Institutu Banjica u septembru 2023. godine, devet meseci nakon operacije prvog kuka u privatnoj klinici, odnosno skoro dve godine nakon upisa na listu čekanja. Navodi da su na Institutu Banjica bile i žene iz Leskovca i    Prijepolja.

„Jedna žena je bila iz Leskovca, druga iz Prijepolja, to je baš, da kažem, drastično (…) a ja sam trebala da idem u Kraljevo. Kada se operišete i izađete iz bolnice i od Beograda do Obrenovca, nije baš prijatno u kolima. A kamoli da se vozite četiri sata do Kraljeva. Zašto bih to radila kad sam tu iz Obrenovca, zašto bih išla tako daleko?”, pita se Mira.

Misli da pre 2024. godine ne bi stigla na red za operaciju prvog kuka. Kaže da se „preporodila“ i nije se pokajala.

Jonathan Borba/Unsplash.com

Plaćao fizikalnu terapiju da bi izdržao do operacije

Zoran (70) je na listu čekanja za ugradnju endoproteze levog kuka upisan 8. marta 2022. godine sa datumom očekivane procedure u martu 2025. godine. Bolove tokom hodanja počeo je da oseća nekoliko godina ranije i mislio je da ima problem sa kolenom. Na prvom pregledu u junu 2021. godine, konstatovana mu je koksartroza levog kuka i rečeno da mora da ga operiše.

Zatečen dijagnozom i pitanjem da li hoće da bude upisan na listu čekanja rekao je da bi razmislio i naknadno došao.

„Tu sam izgubio šest do devet meseci“, kaže Zoran.

Pio je diklopram protiv bolova, ali se bol vremenom pojačavo. Nije mogao da sedi bez oslanjanja na leđa, da spava na leđima i morao je da  stavi jastuk između nogu kako bi smanjio tegobe tokom noći. Sam više nije mogao da vezuje pertle i da se kreće bez štapa. Počelo je i koleno da ga boli.

Ponuđeno mu je da se operiše u bolnici u Vranju, pre datuma očekivane procedure, što je odbio zbog udaljenosti. Da bi ublažio tegobe do operacije, o sopstvenom trošku je krenuo na fizikalnu terapiju. Prvih deset tretmana je platio 40.000,00 dinara, nakon čega je nastavio da ide, jednom mesečno na terapiju. Tri godine za redom išao je i u Atomsku banju, koristeći vaučere za penzionere. Krajem prošle godine dobio je  poziv za preoperativne pripreme sa Institutu Banjica.

Operisan je 30. januara ove godine, dve godine i 11 meseci nakon što je upisan na listu čekanja. Rečeno mu je da će morati da operiše i desni kuk. Još uvek ne zna da li će morati da operiše i koleno.

Institut za ortopediju Banjica (TAF)

Operacija kolena tek za deset godina?

Gordana (68) je na Institut Banjica otišla u februaru 2023. godine, nekoliko godina nakon pojave prvih bolova u desnom kolenu, jer su postali intenzivniji i otežavali joj hodanje.

„Tad mi je konstatovano da je koleno totalno propalo. Lekar mi je rekao sam invalid, da moram da prihvatim da hodam sa štapom, sa štakama i da idem na fizikalnu terapiju”, kaže Gordana. Rekao joj je da će joj ‘otići’ i drugo koleno i kuk i sve i da će je staviti na listu čekanja, jer je operacija jedini lek i spas. Tom prilikom objasnio joj je da se operacija čeka, da ne može da joj pomogne, jer mnogo ljudi dolazi, i da koristi analgetike kad je puno boli, seća se Gordana.

U prvi mah, prema njenim rečima, na operaciju je trebalo da čeka deset godina. Pred kraj prošle godine, to je počelo da se menja i predviđeni datum njene operacije je pomeren na februar 2026. godine. Prošle godine, RFZO joj je ponudio da umesto na Institutu Banjica operiše koleno u Zaječaru, ali je odbila.

„Dobila sam dopis od RFZO da je u mom interesu da se što pre  operišem, da je u Banjici jako velika gužva i da oni ne mogu po tom pitanju ništa da urade. Mogu da plate protezu i da trenutno ima mesta u Zaječaru. Odbila sam, uz saglasnost moje porodice, jer ja nemam nameru da idem iz Obrenovca u Zaječar. (…) To je za mene bilo mnogo daleko i nenormalno. Ovde sam rođena, ovde živim ceo moj život, osiguranik sam teritorije Beograda, i sad ću ja da idem u Zaječar”, objašnjava Gordana.

Freepik.com

Na fizikalnu terapiju u Domu zdravlja Obrenovac nije bila u mogućnosti da ide, jer nema ko da je vozi, a sama ne može da ode. Hodala je sa štakama i desnu nogu nije mogla da ispravi, zbog čega je bila blago savijena u kolenu.

Gordana je protiv bolova pila diklofen. Bez štaka, kako je rekla, ujutro nije mogla ni do kupatila. Imala je bolni otok na desnom skočnom zglobu, a počeli su i bolovi u levom kuku i levom kolenu, „od nepravilnog hodanja“. Bolove prilikom ustajanja, nakon dužeg sedenja, opisala je kao „katastrofu“.

Nakon dve godine čekanja, stigao joj je poziv od Instituta Banjica za preoperativni pregled početkom marta. Operisana je 30. maja, dve godine i četiri meseca nakon upisa na listu čekanja. Ne zna da li će morati da operiše i drugo koleno.

Institut za ortopediju Banjica, Beograd (TAF)

„Da sam se odmah prijavio, došao bih na red odavno”

Branko (77) je upisan listu čekanja Institutu Banjica za ugradnju endoproteze levog kuka u aprilu 2024. godine, sa datumom očekivane procedure u aprilu 2027. godine. Prve bolove osetio je pre pet godina. Nikada ne pije lekove protiv bolova zbog čega se okrenuo alternativnoj medicini, ali je ubrzo shvatio da mu ne pomaže. Poslušao je savet prijatelja doktora i otišao na pregled, kada mu je rečeno da će morati da operiše oba kuka.

„Sve što uzimaš, nešto malo kao pomaže, nešto ne pomaže, ali, nikako da krene na bolje.“

Prijatelji doktori su mu rekli da se ne zanosi.

„Kad se istroši hrskavica, nema načina da se vrati. Jedino da se ubrizgavaju neki gelovi, koji traju par meseci, nakon čega se tretman ponavlja. Najbolje je operisati. I ja onda šta ću. Ne prijavim se odmah, da sam se odmah prijavio, došao bih na red, dosad bih preboleo to, odavno”, kaže Branko.

Bolovi tokom hodanja su postajali sve intenzivniji zbog istrošenosti hrskavice kuka i trenja kosti o kost. Nadao se da će zbog povećanog broja procedura, njegov položaj na listi čekanja da se promeni, ali promena nije bilo. Hteo je i da se prebaci na listu čekanja Univerzitetsko kliničkog centra Srbije. Umesto toga otišao je u RFZO i pristao da bude operisan u Opštoj bolnici u Vršcu, gde mu je, 7. maja, ugrađena endoproteza kuka. Nakon skidanja konaca i rehabilitacije, izašao je 22. maja i u Obrenovac vraćen sanitetskim vozilom Doma zdravlja Obrenovac.

Sanitetska vozila Doma zdravlja Obrenovac (TAF)

Drugi kuk, u dogovoru sa hirurgom, trebalo bi da operiše do kraja godine, a nakon rehabiitacionog boravka u banji. Smatra da je ’na putu da reši problem’ u potpunosti.

„Meni je bitno da više nemam bola. Sad što se teže krećem, to je normalno. Mislim da će to sad biti u redu. (…) Bitno je slušati doktore i to uraditi na vreme”, kaže Branko.

Ignorisanje prvih simptoma i bolova najveća greška

Fizioterapeutkinja Doma zdravlja Obrenovac Indira Ralević ističe da svi pacijenti kojima je potrebna ugradnja endoproteze kuka ili kolena prave dve velike greške. Prva je što kod pojave bolova u preponi ili kolenu ne odu na pregled i snime kukove ili kolena. Većina pacijenata dolazi sa jakim bolovima i već istrošenom hrskavicom i u takvom stanju čekaju na operaciju godinama. I kod većine, uglavnom, počinje da strada i drugi kuk, odnosno koleno.

„Prvo što strada, to je drugi kuk (drugo koleno), jer se težište, odnosno težina tela, prebacuje na zdravi kuk koji to nosi. Vremenom se (i on ) troši i strada. Menja se statika tela, jer se ne koriste ravnomerno obe noge“, objašnjava fizioterapeutkinja Ralević.

Tada, prema njenim rečima, počinju problemi sa kolenima i lumbalnim delom kičme, koji je najbliži kuku. U perspektivi, strada sve ispod mesta gde se dešava problem, ali i segment koji je iznad. Kod problema sa kolenom, dole strada skočni zglob, ali i kuk iznad jer on nosi tu težinu tela.

Odsek fizikalne medicine Doma zdravlja Obrenovac (TAF)

Druga greška, po rečima Ralević, je izostanak fizikalne terapije tokom čekanja na operaciju. Njen cilj je očuvanje amplitude pokreta kuka, odnosno kolena, a ne eliminisanje bola.

„Radi se o ograničenosti kuka (odnosno kolena) koji više nema amplitudu pokreta koju je nekada imao. (…) Suština je da se svaki mišić vezuje tetivama ili ligamentima za neki zglob. Tetive i ligamenti se bez vežbe skraćuju jer gube elastičnost. Smanjuje se obim pokreta”, tvrdi Ralević.

„Sve to otežava i oporavak posle operacije. Bez aktivnosti i ciljanih vežbi za kuk/koleno, normalna amplituda pokreta u zglobu kuka/kolena, se smanjuje do situacije kada noga ne može da se pomeri u stranu ni pet santima. Kada se ugradi veštački kuk, amplituda pokreta se poveća, ali nikad do nivoa koji bi bio da je vežbanjem održavana postojeća amplituda pokreta pre operacije“, ističe Ralević.

Prema podacima sa sajta RFZO, u bolnicama u Beogradu (Institut za ortopediju Banjica, Univerzitetsko klinički centar Srbije, KBC Zvezdara, KBC Zemun, KBC Bežanijska kosa i VMA) na listama čekanja na ortopediji, na dan 31.12.2024. bila je ukupno 6.121 osoba za ugradnju endoproteze kuka i 9.833 za ugradnju endoproteze kolena.

Nešto više od šest meseci kasnije, 7. jula 2025. godine, broj osoba u bolnicama u Beogradu na listama čekanja na ortopediji, je 5.167 za ugradnju endoproteze kuka i 8.663 za ugradnju endoproteze kolena.

 

U Institutu Banjica, 31.12.2024. godine, na listi čekanja za ugradnju endoproteze kuka bilo je  4.305 pacijenata, a na na listi čekanja za ugradnju endoproteze kolena 6.848 pacijenata.

Na dan 7.07.2025., u Institutu Banjica, na ugradnju endoproteze kuka je čekalo 3.691, a na ugradnju endoptroeteze kolena 5.982 pacijenta.